Post by elektroenergetika on Sept 24, 2008 8:29:05 GMT 1
Kao najizglednija lokacija za gradnju prve hrvatske nuklearke poèela se spominjati ona uz rijeèni otok Tanja na Dunavu, izmeðu Dalja i Erduta. Ondje su u razdoblju od 1979. do 1990. godine obavljena brojna istraživanja u koja je utrošeno oko 30 milijuna amerièkih dolara. Taj golemi novac omoguæio je da se prikupe geofizièki, geomehanièki, hidrološki, hidrogeološki i seizmièki podaci, koji su zbog havarije nuklearke u Èernobilu završili u nekoliko ormara i na kojima se zbog moratorija na gradnju atomskih centrala godinama skupljala prašina.
Istraživanja na lokaciji slavonske nuklearke kod Erduta prekinuta su potkraj osamdesetih, kada je donesen tadašnji savezni (jugoslavenski) zakon o obustavi daljnjih istraživanja za moguæa nuklearna postrojenja, s obzirom na tragediju koja se potkraj travnja 1986. dogodila u ukrajinskom Èernobilu. Važeæim Programom prostornog ureðenja donesenim 1999. godine Hrvatska ne predviða gradnju nuklearnih elektrana do 2015. godine.
Trideset milijuna tada potrošenih dolara nije, meðutim, baèen novac, jer su prikupljeni podaci i danas aktualni i svakako æe poslužiti bude li donesena odluka da se na Dunavu, nedaleko od Osijeka, gradi nuklearka. Njena snaga, kako je bilo planirano kad su ispitivanja obavljana, trebala je biti 4000 megavata, što je više nego sadašnja ukupna proizvodnja elektriène energije u Hrvatskoj.
Rezultati do kojih se došlo nakon ispitivanja svih bitnih aspekata sigurnosti i utjecaja nuklearke na okoliš, prisjeæa se Anðelko Dujmoviæ, nekadašnji rukovoditelj sektora za tehnièko-razvojne poslove bivše osjeèke Elektroslavonije, bili su takvi da su nezavisni struènjaci tu lokaciju oznaèili kao najbolju u Europi. Dvije druge lokacije, ona kod Privlake, u blizini Zagreba i na Viru, na Jadranu, tako su potisnute u drugi plan, pa je kao jedina izgledna lokacija ostala ona na Dunavu. Zato se spominjanje izgradnje atomske centrale upravo na tom mjestu i poèelo povezivati s najavama moguæe gradnje nuklearne elektrane u Hrvatskoj.
U Opæini Erdut smatraju da im najveæi saveznik u borbi protiv nuklearke u njihovu dvorištu može biti susjedna Srbija. Kako je Dunav na tom podruèju i granica izmeðu Hrvatske i Srbije, planirana gradnja nuklearke na njegovoj desnoj obali sasvim bi sigurno izazvala reakciju susjeda na lijevoj. Dok su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeæa obavljanja ispitivanja te lokacije, taj problem se nije postavljao, jer su u pitanju bile samo granice republika u istoj državi, Jugoslaviji. No sada stvari više nisu iste.
Energetski struènjak s kojim smo razgovarali o problemu nuklearke pred tuðim vratima kaže kako je on teoretski lako rješiv, no politièki iznimno kompliciran. Ako bi Hrvatska i Srbija dogovorile izgradnju zajednièkog nuklearnog postrojenja na Dunavu, taj bi problem nestao, a lakše bi se, kaže on, podnijeli i troškovi iznimno skupe gradnje. Lakše bi se došlo i do kredita, jer bi uz ekonomsku taj projekt imao i važnu politièku dimenziju. No, zakljuèuje naš sugovornik, Hrvatska i Srbija, s obzirom na terete iz novije povijesti, nisu što i Francuska i Njemaèka, pa gradnja jednog iznimno važnog i za obje zemlje strateškog energetskog postrojenja teško da u sadašnjim okolnostima može biti zamisliva.
No, da takva moguænost, kolikogod zvuèala nerealno, ipak nije bez osnove, svjedoèi i nedavna izjava Uranije Kozmidis-Luburiæ, državne tajnice u Ministarstvu nauke Srbije, koja je za novosadski Dnevnik rekla kako bi se Srbija mogla ukljuèiti „u zajednièke projekte koji se najavljuju u okolnim zemljama”, spomenuvši moguæu hrvatsku nuklearku na Dunavu izmeðu Dalja i Erduta, te proširenje maðarske nuklearke u Paksu, takoðer na Dunavu. „Srbija bi mogla sudjelovati u financiranju tih projekata i tako dobiti svoj udio”, rekla je ona.
Kad bi se Srbija i Hrvatska dogovorile za zajednièku gradnju nuklearke, lakše bi se dobio kredit, a dojmljiva bi bila i politièka dimenzija U Srbiji se, meðutim, razmišlja o gradnji nuklearke, takoðer na Dunavu, u blizini Kostolca, oko 200 kilometara zraène linije dalje od one potencijalne, nadomak Osijeku. U tamošnjim medijima pojavile su se informacije da je to manje-više veæ dogovorena stvar, te da u tom smislu postoje ozbiljni planovi s Westinghouseom.
Moguænost izgradnje nuklearke u Srbiji te produžetak rada maðarske nuklearke u Paksu najjaèi su aduti hrvatskih nuklearnih lobista protiv besmislenosti lokanih otpora izgradnji hrvatske nuklearne centrale nadomak Osijeku.
Njihova logika, s obzirom na blizinu postojeæe nuklearke u Maðarskoj i moguæe u Srbiji, podjednako je cinièna, koliko i realna: nije osobita razlika ako u potencijalnoj havariji hrvatske nuklearke stradate za sekundu, a maðarska ili srpska vas usmrte dvije sekunde nakon nesreæe.
Istraživanja na lokaciji slavonske nuklearke kod Erduta prekinuta su potkraj osamdesetih, kada je donesen tadašnji savezni (jugoslavenski) zakon o obustavi daljnjih istraživanja za moguæa nuklearna postrojenja, s obzirom na tragediju koja se potkraj travnja 1986. dogodila u ukrajinskom Èernobilu. Važeæim Programom prostornog ureðenja donesenim 1999. godine Hrvatska ne predviða gradnju nuklearnih elektrana do 2015. godine.
Trideset milijuna tada potrošenih dolara nije, meðutim, baèen novac, jer su prikupljeni podaci i danas aktualni i svakako æe poslužiti bude li donesena odluka da se na Dunavu, nedaleko od Osijeka, gradi nuklearka. Njena snaga, kako je bilo planirano kad su ispitivanja obavljana, trebala je biti 4000 megavata, što je više nego sadašnja ukupna proizvodnja elektriène energije u Hrvatskoj.
Rezultati do kojih se došlo nakon ispitivanja svih bitnih aspekata sigurnosti i utjecaja nuklearke na okoliš, prisjeæa se Anðelko Dujmoviæ, nekadašnji rukovoditelj sektora za tehnièko-razvojne poslove bivše osjeèke Elektroslavonije, bili su takvi da su nezavisni struènjaci tu lokaciju oznaèili kao najbolju u Europi. Dvije druge lokacije, ona kod Privlake, u blizini Zagreba i na Viru, na Jadranu, tako su potisnute u drugi plan, pa je kao jedina izgledna lokacija ostala ona na Dunavu. Zato se spominjanje izgradnje atomske centrale upravo na tom mjestu i poèelo povezivati s najavama moguæe gradnje nuklearne elektrane u Hrvatskoj.
U Opæini Erdut smatraju da im najveæi saveznik u borbi protiv nuklearke u njihovu dvorištu može biti susjedna Srbija. Kako je Dunav na tom podruèju i granica izmeðu Hrvatske i Srbije, planirana gradnja nuklearke na njegovoj desnoj obali sasvim bi sigurno izazvala reakciju susjeda na lijevoj. Dok su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeæa obavljanja ispitivanja te lokacije, taj problem se nije postavljao, jer su u pitanju bile samo granice republika u istoj državi, Jugoslaviji. No sada stvari više nisu iste.
Energetski struènjak s kojim smo razgovarali o problemu nuklearke pred tuðim vratima kaže kako je on teoretski lako rješiv, no politièki iznimno kompliciran. Ako bi Hrvatska i Srbija dogovorile izgradnju zajednièkog nuklearnog postrojenja na Dunavu, taj bi problem nestao, a lakše bi se, kaže on, podnijeli i troškovi iznimno skupe gradnje. Lakše bi se došlo i do kredita, jer bi uz ekonomsku taj projekt imao i važnu politièku dimenziju. No, zakljuèuje naš sugovornik, Hrvatska i Srbija, s obzirom na terete iz novije povijesti, nisu što i Francuska i Njemaèka, pa gradnja jednog iznimno važnog i za obje zemlje strateškog energetskog postrojenja teško da u sadašnjim okolnostima može biti zamisliva.
No, da takva moguænost, kolikogod zvuèala nerealno, ipak nije bez osnove, svjedoèi i nedavna izjava Uranije Kozmidis-Luburiæ, državne tajnice u Ministarstvu nauke Srbije, koja je za novosadski Dnevnik rekla kako bi se Srbija mogla ukljuèiti „u zajednièke projekte koji se najavljuju u okolnim zemljama”, spomenuvši moguæu hrvatsku nuklearku na Dunavu izmeðu Dalja i Erduta, te proširenje maðarske nuklearke u Paksu, takoðer na Dunavu. „Srbija bi mogla sudjelovati u financiranju tih projekata i tako dobiti svoj udio”, rekla je ona.
Kad bi se Srbija i Hrvatska dogovorile za zajednièku gradnju nuklearke, lakše bi se dobio kredit, a dojmljiva bi bila i politièka dimenzija U Srbiji se, meðutim, razmišlja o gradnji nuklearke, takoðer na Dunavu, u blizini Kostolca, oko 200 kilometara zraène linije dalje od one potencijalne, nadomak Osijeku. U tamošnjim medijima pojavile su se informacije da je to manje-više veæ dogovorena stvar, te da u tom smislu postoje ozbiljni planovi s Westinghouseom.
Moguænost izgradnje nuklearke u Srbiji te produžetak rada maðarske nuklearke u Paksu najjaèi su aduti hrvatskih nuklearnih lobista protiv besmislenosti lokanih otpora izgradnji hrvatske nuklearne centrale nadomak Osijeku.
Njihova logika, s obzirom na blizinu postojeæe nuklearke u Maðarskoj i moguæe u Srbiji, podjednako je cinièna, koliko i realna: nije osobita razlika ako u potencijalnoj havariji hrvatske nuklearke stradate za sekundu, a maðarska ili srpska vas usmrte dvije sekunde nakon nesreæe.